          |
MAGLIĆ, BIH, 2.368 n/m |
|||||
 |
Došao je vikend 02-04.09. Vec prije 3 tjedna uplatih pohod na vrh BIH, Maglić i njegovih 2.368 m/n, što se vec smatra visokogorskim planinarenjem. Informacija na netu gotovo da i nema, tako da je to pohod u nepoznato. Srecom, prognoza za vikend je jako dobra. Pokret je u petak u 15,00 sati. Uf, fuj, put je duuuuuuug. Idemo preko Slavonskog Broda-Bosanskog Broda-Doboja-Zenice-Sarajeva i konacno nakon 8 sati vožnje stižemo u planinarski pansion na Igmanu. Vlastiti krevet, cista posteljina i topli tuš oduševljavaju. |
 |
|||
 |
Ujutro je ustajanje u 4,30. Dakle spavala sam svega 4,5 sata. Opet se vozimo 3 sata, pa se selimo u drugi bus, ajme kakav je to bus bio, 1945. mislim, koji nas vozi još oko 2 sata makadamom kroz nacionalni park. A, da usput se i zapalio, ali je vozac rekao da to nije ništa. Stajemo i idemo na vidikovac s kojega se pruža vidik na prašumu Peručicu, jedinstvenu u Europi. Otuda još malo busom i dalje pješke. Put prema vrhu je krasan. Na pocetku staza kratko ide kroz klekovinu. Cudi me što je vecini stabala cijelim putem potrgan vrh, vjerojatno od snijega. Priroda podsjeca na Alpe, ali je sve puno zelenije. U daljini se vide Durmitor i Prokletije. Polako napredujem i za 3 sata sam gore, na Maglicu bosansko-hercegovackom. Odatle je pogled na Zelengoru, Romaniju, Jahorinu, Bioc, Volujak, Ljubišnju, a dolje se bljeska ledenjacko Trnovacko jezero. Uh, što je plavo i što bi se sad malo okupala, ali prvo se treba spustiti…… |
 |
|||
 |
No prije spusta, slikanje na sve strane, za ručak ribica iz konzerve i onda dalje. Idemo na drugi, sada crnogorski Maglic, koji je 4 metra viši. Nitko te ne pita za dokumente, iako se prelazi u drugu državu. Staza je lagana, ide hrptom, kao šetnja prostranom livadom samo na 2000 m/n i prekrasnim vidicima. U daljini, ispod nas svijetloplavo Pivsko jezero. Sam spust na Trnovacko jezero je oštar, skoro pod 90 stupnjeva i nimalo ugodan. I traje citavih 2 sata. Samo jezero je glecerskog porijekla, nalazi se na oko 1500 m/n i smatra se jednim od najljepših jezera Dinarida. Gotovo su mi do dolje otkazala koljena. Na jezeru neki se kupaju. U daljini se cuju krave. Vidimo i pastire koji tu žive. Prizor je idilican i vrijedi truda. No kako je vec 5 sati, treba ici dalje, jer ovdje se mrak brže spusti, a za hodati ima još oko 2 sata, što niz, a što uz brdo. |
 |
|||
 |
Nakon 30 minuta od jezera dolazi se do Suhe Jezerine i nesvakidašnjeg prizora. Gomila polomljenih stabala, a brdo golo. Lani ih je odvalila lavina. Put dalje vodi uzbrdo, kroz šumu, uz samo podnožje Maglica, ali na oko 1700 m/n. Oko 19,00 sati, pred sam zalaz sunca, a zalaz je bio prekrasan, rozno-crvenkast stižemo na Prijevor. Ponovno duuuuga vožnja. Stižemo nešto poslije ponoci, a ceka nas juhica, bosanski lonac, salata i kolač. Dobra nagrada za sav današnji trud. U krevet se trpan oko 01,00. A sutra je na rasporedu Sarajevo. |
 |
|||
 |
Jutro je. Iznenaduje me pogled kroz prozor. Gledamo drito u skakaonice sagradene za Olimpijadu 1984. godine. Slijedi pakiranje, dorucak i pokret za Sarajevo. Ali, eto ti nezgodacije. Razbili nam dva stakla na busu i maznuli 100-tinjak litara goriva. Dolazak milicije i cekanje. Nastavljamo sa 2 sata kašnjenja, tako da nam za guštanje Sarajeva ostaju samo 2 sata. Stajemo kod Bašcaršije, a onda kud koji mili moji. Bašcaršija je zaista posebna. Niske kucice, trgovinice, suvenirnice, zlatarnice, slasticarnice. Žurimo prolunjati ulicama, kupiti neku sitnicu za ponijet doma i naravno na bureke i cevape u svim oblicima. Uz nekoliko kratkih stajanja i veselu atmosferu stižemo u Zagreb u večernjim satima. |
 |
|||
|
|||||
 |
|||||