Ujutro u srijedu 12.10. 2005. Vlado i ja uputili smo se u Sloveniju put Kamnika, Kamniške Bistrice i do istoimenog planinarskog doma. Cilj je popeti se na Grintovec i njegovih 2558 m/n. Prva je na rasporedu Cojzova koca, planinarski dom na Kokrskom sedlu na 1791 m. Putokaz kaže 3,5 sata. Gusta bukova šuma prati nas skroz do samoga sedla. Dan je prilièno dobar, a i planinari koje putem susrecemo obavještavaju da je prognoza povoljna. Strmom stazom konacno stižemo do sedla i planinarskog doma koji je okupan u suncu. Trebalo nam je 5 sati. Nasuprot nas uzdiže se Grintovec. Kasno je popodne i odlucujemo prespavati u skloništu jer dom je u ovo doba godine vec zatvoren.

Ujutro u 6 krecemo put Grintovca. Još je i mrak i hladno, no ubrzo se razdanjuje. Vidici postaju fantasticni. Putokaz kaže da do vrha trebaju 2 sata, no nama trebaju puna 4 jer hodamo polako i fotografiram sve što vidim. Sa samog vrha pogled puca na sve vrhove Kamniških alpa. Iznad oblaka uzdiže se Triglav u Julijskim Alpama i razni vrhovi u Austriji. Prizori su vrhunski i ostali bi ovdje i dulje, ali treba poci dalje. Odlucujemo još obici i Skutu na 2532 m/n. Put vodi preko sajli i klinova na Mlinarsko sedlo, pa na Dolgi hrbet i za 3 sata preko sipara i stjenovitog uspona stižemo na samu Skutu. I ovaj put pogledi nenadmašni. Sada iz drugog kuta gledamo na Grintovec, a tu je i Turska gora (2251 m) Planjava (2394 m), Ojstrice (2350 m). Slijedi strmo spuštanje na sipar preko stijene te na prijevoj ispod Kranjske (2453 m). Cijelim putem mnoštvo klinova i sajli koje nam povecavaju užitak, i podižu adrenalin. Na putu prema Turskom žlebu shvacamo da necemo za dana stici do auta te se odlucujemo spustiti do Kokrskog sedla i doline. Na prijevoju ispod Skute pocinjem se spuštati po litici i tek onda shvatim da nema nikakvog osiguranja, niti klinova niti sajli, jednostavno n i c e g a. E, dakle to je to mjesto na koje me upozorio prijatelj Hans, tu se odvalila stijena i sve potrgala. Za to vrijeme Vlado je na pravom putu i uživa, a ja sa ruksakom od 30 kilograma i cepinom (koji mi sada zaista ne treba) ljubim stijenu i lovim pukotine kako bi se spustio do podnožja. Adrenalin raste, ali i sreca kad sam osjetio cvrsto tlo pod nogama. Agonija je trajala pola sata. Vlado me vec ceka dolje i nastavljamo prema sedlu. Pala je noc. Srecom, pun je mjesec i vidljivost je dobra, barem do doma na sedlu. Put dalje vodi kroz gustu šumu pa se malo i izgubismo, srecom brzo smo to primijetili. Konacno, oko pola noci ugledali smo naš auto i tada smo shvatili da smo hodali punih 17 sati. Zaista ludo i previše. Vlado vozi doma, a ja spavam jer vec istu vecer vodim ekipu „Pevci“ na Biokovo.