Nas drugi posjet Durmitoru. Na put krećemo samo Mario i ja. Trebala je to biti neka druga kombinacija, ali zadnji tren došslo je do promijena i oni najuporniji su ostali. Na netu tražimo podatke, pa kod prijatelja Đakovčana koji su tamo već kao doma, pa skidamo i posuđujemo razne karte. Uglavnom plan je otprilike napravljen.
Cijeli prvi dan potrosili smo na putovanje. Nije nam se žurilo. Jutarnju kavu popili smo u Slavnonskom Brodu, u Sarajevu u Basčaršsiji ručali smo nezaobilazne čevape. U večernjim satima stižemo u Žabljak i od prve pronalazimo bungalov koji rentamo za 7 eura po osobi po danu. Potpuno opremljena kuhinja, kupaona sa toplom vodom, dnevna soba i fini kreveti..... ma ne može bolje! Ipak će biti ugodnije od kampiranja jer još su noći hladne, a sto bi kostalo oko 3 eura po osobi dnevno.

 

Drugi dan. Polazimo u smjeru Savinog kuka - 2.313 m. Cijena ulaznice za godisnji i neograničeni broj posjeta Durmitoru, odnosno Nacionalom parku iznosi 1 euro, što je sitnica. Parking za vozilo u krugu parka po danu je 2 eura, a sto se pokazalo poticajno da i tih 20 minuta koje nam trebaju od bungalova do ulaza u nacionalni park idemo pjesice. No, dakle, put do Savinog kuka vodi preko Crnog jezera s lijeve strane Durmitora i nije zahtijevan. Da nismo fulali markaciju i čekali da se ona pojavi iz vedra neba dosli bi do gore točno za 3 sata, ovako nam je trebalo preko 4. No srećom naisli smo u tom nasem čekanju na čobane koji su čuvali svoje blago pa su nas uputili na pravi smjer, iliti samo treba pratiti žičaru. Ustvari nismo se mi zagubili nego su markacije dobre samo na početku staze, a onda odjednom nestanu. Počastili smo čobane suhim marelicama i friskom vodom, a oni nas anegdotama sa Durmitora.
I tako nakon pauze i priče nastavljamo put na Savin kuk. Jos je dio staze pod snijegom sto sam uspon čini vrlo atraktivnim. Gore na sedlu je kućica za žičaru čija su vrata otvorena i ista može poslužiti kao sklonise u slučaju nevremena, a koje nas je umalo i zadesilo. Pogledi su prava fantazija.
Za povratak trebaju točno 3 sata uz sva moguća naslikavanja i uživanja u snijegu. U bungalov se vraćamo umorni i zadovoljni ovim prvim susretom sa Durmitorom.

Treći dan. Planirana ruta je nesto laksa, odnosno obilazimo jezera u kojima se za ljetne sezone može kupati. Ukupno se na Durmitoru nalazi 19 jezera koja jos nazivaju "gorske oči". Odlučujemo se za rutu Barno jezero - Jablan jezero na putu prema Crvenim gredama, te u povratku za Zmijinje jezero. Početak puta vodi ostrim i napornim usponom koji je praćen brojnim muhama, pa u svakom slučaju treba ponesti autan, jer se istovremeno ne može mahati rukama i koristiti stapove za hodanje koje također preporučujem ponijeti. Nastavak je laksi i prati borovu sumu. Jablan jezero obiluje mirom i tisinom. Tek nekoliko planinara leži i odmara kraj jezera. Na karti na putu do jezera ucrtana je lovačka kuća, koju mi nismo nasli, tek neke ostatke nazgrapnih sklonista. Nakon sunčanja na jezeru krećemo natrag. Za obilazak Zmijinjeg jezera treba 30-tak minuta i bas nas je u tom obilasku oprala kisa s ledom, ali bilo je to bas zgodno. U bungalov se vraćamo oko 16,00 sati, taman na drugo poluvrijeme utakmice Hrvatska - Japan.
Predvečer odlazimo u setnju mjestom. Začuđuje nas sto trgovina u nedjelju popodne radi. Isto tako otvorene su i neke druge manje trgovine prehrambenim proizvodima. Eto sta je turizam. U gradu je vrlo živahno. Na žalost kažu nam da "sa sladoledom jos nisu počeli", pa u kafiću ispijamo pivo i dan privodimo kraju.

Četvrti dan. Sad već imamo kondicije i krećemo u pravcu Babotovog kuka smjerom Ivan do - Jaksića mlin - Katun lokvice. Na stazi su jos ogromne količine snijega, ali vrlo je zanimljivo. Dolazimo do katuna lokvice i tamo nas g. Vuk odmah nudi ovčjim mlijekom koje se ne odbija. Iz razgovora saznajemo da bez zimske opreme nije pametno ići na sam vrh jer je snijega puno previse, pa tako mjenjamo plan i idemo do Ledene pećine podno Oble glave - 2.303m. U katunu lokvice uz malo planinarsko skloniste nalaze se i livade na kojojo se prema riječima g. Vuka može smjestiti i do 150 šatora, a mjesto je ustvari idealno za početnu točku planinarenja na okolne vrhove. Staza prema Obloj glavi je i vise nego ostra. Pridržavam se za busenja trave. Ulaz u Ledenu pećinu, u kojoj se led nikada ne stigne otopiti i u kojoj se nalazi pravo carstvo ledenih figurica, jos je zatrpan snijegom i jedva da ista možemo vidjeti unutra. Bez strikova i cepina unutra se ne može. Slijedi povratak sjevernom stranom. Spust je poprilično naporan. Staza vodi vrlo kosim siparom koji je jos pod snijegom pa treba biti posebno oprezan. Uglavnom, jako je zanimljivo, a vidici prekrasni. Vide se Crvene grede, odnosno predio u kojem smo bili jučer. Na putu dolazimo do Starog katuna, no ovaj jos nije naseljen. Uskoro se spajamo na već poznatu stazu i spustamo se na Crno jezero. Dobru rutu smo odabrali, jer da smo uzeli obrnuti redoslijed sumnjam da bi uspjeli.

E, da, na svakom koraku može se naći izvor pitke vode tako da ne treba nositi previse sa sobom. Osobno nisam čak nosila niti ruksak već samo torbicu oko pojasa u kojoj je bio mobitel, vjetrovka, 1 l vode i suhe marelice.

 

No nas put se nastavlja, većinom nevezano na planinarenje. Kanjonom Tare vozimo se u pravcu Podgorice. Svako malo zastajkujemo, sto uz kanjon, sto u potrazi za manastirima, koji su pregledno označeni i lako se do njih stiže. Na posjetitelje uopće ne obracaju pažnju. Posjetili smo i nacionalni park Biogradska gora. Prosetali smo oko jezera i malo se čudili sto se ovdje može slobodno rostiljati. U zimskoj sezoni ovdje su skijalista.

U Podgorici smo stali vrlo kratko, reklo bi se tek toliko, i preko Skadarskog jezera koje plijeni svojom veličinom uputili se na more. U slijedeća 4 dana obisli smo svaki dijelić obale i nauživali se pjescanih plaža. Ona u Ulcinju od crnog pijeska je fantastična. I na obali apartman se može iznajmiti za 15-tak E. Ulaznica za Sv. Stefan je 7 E, a limunada 3 E, pa smo se odlučili za limunadu s besplatnim pogledom na Sv. Stafan. Noćni život Budve je nenadmasan. Mislim da kod nas nema grada s toliko noćne, a i dnevne zabave.

Doma se vraćamo vozeći u potpunosti okolo Bokokotorskog zaljeva. Koliko je beskrajno lijep toliko je i beskrajno dug, ali auto mi je već naviknuo na pali - gasi metodu, pa i tu zastajkujemo svako malo i razgledavamo. U Boki konačno soping. A sto bi žemsko kupilo doli cipela :).